I ptice na grani znaju da se šutira rekordan broj trica u današnjoj NBA košarci, no ono što možda nije tako očito jest da je u proteklih nekoliko sezona znatno dignula prosječna udaljenost trice. Pogledat ćemo malo detaljnije kako je išao taj tijek, i tko su glavni igrači u “dalekometnim” tricama

Trend porasta udaljenosti

Podatke koje promatramo za prvi graf su apsolutno sve trice na polovici terena od 1999-00 sezone do danas. Odbacio sam backcourt šuteve jer su to šutevi u zadnjim sekundama i ne pridonose analizi. Vjerojatno se potkrade takav neki šut s centra ili korak-dva unutar centra, ali to je malo teže filtrirati, no podaci će biti dovoljno dobri.

Možemo vidjeti da je od 2002-03 sezone do danas ta prosječna udaljenost narasla za oko 20 centimetara, što je dosta značajna brojka. To možemo pripisati padu šuteva s mid-rangea, gdje su svi igrači počeli sve više šutirati takozvanih “Above The Break” trica, pogotovo “Role Playeri”. To možemo vidjeti na sljedećem grafu.

Značajan rast u “Above The Break” tricama se jako poklapa s rastom prosječne udaljenosti trice. No sva ta transformacija količine šuteva s različitih lokacija se događa zbog sve “jačeg” spacinga koji se igra danas. Vrlo često imamo 5-out formacije u napadu, gdje je svih 5 igrača iza linije za tri poena, nešto što je bilo nezamislivo u 90-ima.

No sve to ste zasigurno već čuli više puta, a možda i pročitali u nekom mom prethodnom članku.

Još jedan vrlo bitan razlog je što se pojavilo nekoliko jedinstvenih igrača koji svojim stilom ne osjećaju pad u efikasnosti s povećanjem udaljenosti.

Moderni snajperi

Ako pogledamo unatrag zadnjih 20 godina koji igrači imaju najveću prosječnu udaljenost šuteva za tri poena, ta tablica izgleda ovako:

Primijetit ćete da su u pitanju igrači iz posljednjih par sezona, kada je ta brojka na samom vrhuncu. To me zaintrigiralo pa sam provjerio jesu li oni uistinu imali najveću razliku njihovih prosječnih udaljenosti trica i prosječne udaljenosti trica na razini cijele lige.

Možemo vidjeti da je situacija više manje jednaka, uz nekoliko zanimljivih iznimaka. U tablicu su uletjeli Allen Iverson, Mike Bibby (u zadnjoj “efikasnoj” sezoni u Atlanta Hawksima) te John Wall iz najboljih godina u Wizardsima. No osim njih, svi ostali igrači su iz prethodne dvije do tri sezone, što je zapravo zanimljivo jer nam nekako daje naznaku da iako generalno raste prosječna udaljenost na razini cijele lige, imamo nekoliko “luđaka” koji potežu iz ogromne udaljenosti.

I kad pogledamo igrače na vrhu te liste, izuzev Bertansa koji je spot up shooter, svi ostali igrači su uistinu kreatori šuta, što nam daje naznaku da generalno oni potežu iz daljine više no catch&shoot igrači. Uz to, vidimo i tri igrača koji su možda najviše popularizirali te dalekometne bombe, Trae Young, Stephen Curry i naravno, Damian Lillard.

Steph i Dame su vrlo vjerojatno započeli ovaj trend. Steph je već 2012-13 sezone uputio čak 213 trica preko 8 metara, što je trećina svih njegovih ukupnih trica. Takav omjer je ostao sve do 2018-19 sezone, kada je uputio čak 48% trica preko 8 metara! Dame je eksplodirao te 2016-17 sezone (koja je vidljiva u tablici) i nakon toga je uzimao jako puno dalekometnih trica.

No ove sezone to je doseglo vrhunac. Young, Steph, Dame pa čak i LeBron i rookie LaMelo Ball šutiraju preko 50% svih svojih trica preko 8 metara.

Pogled na trenutnu sezonu

Trae Young ove godine šutira čak 3 trice manje po utakmici no prošle sezone, što mi je potpuno neočekivano, no efikasnost mu je čak i porasla (na 36.8%) u odnosu na prve dvije sezone u ligi. No on (za sada) nije na razini Curryja i Lillarda koji šutiraju tricu s efikasnošću od 40.8%, odnosno 38.3%.

No sada nećemo gledati sve trice, već samo dalekometne, koje možemo definirati kao one preko 8 metara (što je čak i više od prosjeka lige, koji iznosi 7.78m).

Na prethodnom grafu je prikazano top 40 igrača po najvećoj prosječnoj udaljenosti trice te njihova efikasnost na takvim šutevima. Njihova efikasnost je na dnu igračeve slike, dakle u slučaju Stepha ta brojka iznosi 40.34%.

Lillarda i Curryja konstantno dupliraju (ili iskaču) kada igraju pick and roll, a u slučajevima gdje iskakanje kasni, ili igrač sporo ide preko bloka, oni to odmah kažnjavaju. Odlazak ispod bloka ne dolazi u obzir jer je njihov domet ogroman (vidljivo iz prethodnih nekoliko grafova/tablica) i samo će odapeti tricu s puno prostora.

Dakle zbog toga se ide u taktike agresivnog udvajanja i “klopki” za Damea i Stepha te nerijetko možemo vidjeti jaaaako visoke blokove postavljene za njih, nekad čak i na vlastitoj polovini parketa, kao ovdje. Stoga mislim da je razlog tom sve većem udaljavanju od koša taj što (ponekad) jedino tako mogu dobiti otvoreni šut. Jer započinjanje akcije tako visoko i daleko od koša im otvara puno prostora za manevriranje i kreiranje šuta, kojeg ne bi trebali teško pronaći, s obzirom na to da im udaljenost nije briga.

Što će biti u budućnosti?

Ovo je pitanje koje je vjerojatno svima na pameti nakon što pogledaju neku utakmicu ili bace pogled na ove brojke (ili oboje naravno). I to je vrlo dobro pitanje, i jako teško za odgovoriti.

Bit će sve više igrača koji se ne ustručavaju potegnuti šuteve s 8 ili 9 metara (o da, Dame ima čak 93 šuta dalja od 9 metara, Trae 66, a Steph 47 u trenutku pisanja ovog teksta), i na takvim udaljenostima igrače je već vrlo teško čuvati.

Možda ćemo vidjeti revoluciju u obrambenim taktikama protiv njih i full-court press kroz cijelu utakmicu na Lillardu/Stephu? Možda će se dogoditi promjene u pravilima, poput udaljavanja trice (hmm, to ne zvuči dobro doduše) ili dozvoljenog izražajnijeg hand checkinga?

No to su brige za neke “bitnije” ljude, ono što mi možemo (usudio bih se reći i trebamo) jest uživati u genijalcima koji postižu povijesno lude brojke i igraju na još luđi način.